Prvi nastup Hrvatske u IPF-u

Austrijski gradić Sölden u sjevernom Tirolu, inače poznat kao mondeno skijalište i po prvim trkama skijaške sezone, ove subote bio je dizačko poprište. Treći po redu, Sölden Classic Cup u raw powerliftingu po pravilima IPF federacije bio je od povijesnog značenja za hrvatski powerlifting. Sedmeroočlana hrvatska delegacija ekipno i pojedinačno je nastupila na prvom službenom međunarodnom IPF natjecanju.

ekipa koja je ispisala povijest

Nakon prijema u najjaču i najstariju powerlifting organizaciju, članicu SportAccorda, Hrvatski powerlifting savez je postupku usuglašavanja normi i pravila s pravilima Međunarodne powerlifting federacije-IPF. Hrvatsko članstvo u IPF-u počinje od prvog rujna, a već nakon tri mjeseca prva hrvatska ekipa sudjelovala je na jednom međunarodnom natjecanju. Sölden Classic Cup je inače i pojedinačno i ekipno natjecanje asutrijskih dizača i klubova i njihovih prijatelja koje prerasta u otvoreno prvenstvo Austrije u raw powerliftingu. Na osobni poziv Glavnog tajnika IPF-a gospodina Emmanuela Scheibera da timski sudjelujemo na ovom natjecanju odgovorio sam zamolbom da umjesto klubske ekipe pošaljemo kao nacionalni savez jednu delegaciju koja će dostojno predstavljati našu zemlju i Savez pred uvaženim domaćinom. Poziv na ovo natjecanje upućen je najboljim i najprimjerenijim sportašima, ne nužno i najjačima, no na žalost nisu se svi mogli odazvati jer je putovanje bilo financirano isključivo iz privatnih izvora, i uz manju pomoć lokalnih sponzora.

Pomno odabranu ekipu koja je u hladnim i ledenim Alpama, nakon 12 sati vožnje po nezahvalnim vremenskim uvjetima, došla u Sölden ispisati povijest hrvatskog powerliftinga prvim nastupom u IPF-u činili su: Ivan Međimurec, Nino Toplek i Goran Karamarković iz PLK „Međimurje“, Manuel Grbac i Siniša Knežević iz PLK „Gmax Gradec“, Ante Boras iz zagrebačkog „Titana“ te Danijel Parac iz Požege, PLK „Body Art“.

Sportski i natjecateljski ovo je bio svima veliki izazov. Pod vrlo strogim ali pravednim međunarodnim IPF sucima, naši dizači dali su svoj maksimum postepeno se snalazeći u novim, vrlo ozbiljnim kriterijima.

Konačni rezultati su više nego ugodno iznenađujući, hrvatska delegacija, reprezentacija Hrvatske, zauzela je ekipno prvo mjesto osvojivši niz prestižnih nagrada, inače sponzorski vrlo bogatog natjecanja.

Rezultati su slijedeći po pojedinačnim kategorijama: Danijel Parac prvi, Goran Karamarković četvrti, Manuel Grbac drugi, Siniša Knežević šesti, Ante Boras četvrti, Nino Toplek drugi kao i Ivan Međimurec. U apsolutnom poretku juniora Manuel Grbac je osvojio prvo mjesto dobivši kao nagradu originalnu šipku generalnog sponzora Eleika, a Danijel Parac bio je drugi.

Manuel Grbac, najjači junior

Iskustvo koje je stečeno ovim nastupom je nemjerljivo, informacije i upute u daljnjem radu, podrška koju smo dobili, sve je vrijedilo uloženog truda i sredstava, a na povrede ćemo samo stisnuti zube i krenuti dalje.

Pohvaljen je rad HPLS-a kao svijetao primjer u regiji kako se radi na razvoju powerliftinga.

u društvu s g. Scheiberom

I da ostanem u austrijskom duhu: „Zucker kommt zu letzt!“, gospodin Scheiber odazvao se pozivu da posjeti Hrvatsku na slijedećem Državnom prvenstvu 1. i 2. ožujka slijedeće godine u Gradecu. Iznimna čast i povjerenje veliki je vjetar u leđa hrvatskom powerliftingu i nada da će iduće godine na međunarodnoj IPF sceni hrvatski lifteri nastaviti davati sve od sebe, pa što bude, ipak smo u društvu najjačih na svijetu!

Igranje na klupi

Bez imalo razmišljanja i analize možemo reći da je potisak s klupe, odnosno bench press najpopularnija teretanska vježba i najpopularnija disciplina powerliftinga. Bench press je mjerilo snage cijelog tijela u razgovorima u teretani, ne pita se uzalud: Koliko dižeš u benchu? No, možemo li bench press učiniti još popularnijim, dostupnim svim benčerima, bez obzira na težine koje se benčaju?

Može li bench press postati sport sa svim čarima?

Pogledajmo malo što krasi svaki sport: zanimljivost i nepredvidljivost su odlike igre kao takve, stoga sport mora biti igra. A svaka igra održava život, i životne okolnosti. U životu mnogo ovisi i o sreći, i zato sport mora imati elemente sreće. I konačno, sport mora imati svoju posebnost, ono što ga čini različitim od ostalih sportova.

Zašto su neki sportovi toliko zanimljivi ljudima? 

Zato jer imaju sve te nabrojane elemente: igru, element sreće i nepredvidljivosti i svoje posebnosti.

U sportu, kao što znamo, ne pobjeđuje uvijek najjači, najbolji, čak niti najspremniji. Sjećate se izreke Garya Linekera: „Nogomet je igra s jednom loptom i dvije jedanaestorice u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci!“ Bolji poznavatelji nogometa znaju zašto se tako kaže. Brazil je igrao često najbolji nogomet, no nije uvijek bio prvak svijeta. Sjetimo se i Barcelone, Manchestera, Reala, jesu li uvijek bili prvaci kad su bili najjači u Europi?

Može li powerlifting postati takav?

Može li, za početak, samo bench press postati nepredvidljiv? Koliko su benčeri spremni na arenu, na koloseum, na gladijatorsku borbu, jedan na jednoga, čovjek na čovjeka?

Bench press Cup je sasvim nova vrsta natjecanja gdje će se benčeri sukobiti slučajnim odabirom jedan protiv drugoga u kup sustavu natjecanja, jedan na jednoga, snaga na snagu. Pobjeđuje onaj s boljim omjerom podignute težine i vlastite težine. U svakom daljnjem stupnju natjecanja protivnik se također bira slučajnim odabirom ali svakim dizanjem natjecatelj mora povećavati početnu težinu, sve do finala i konačnog obračuna dvojice najjačih, s najboljim osjećajem za taktiku, i procjenom vlastite snage. Ovo natjecanje doista je predviđeno samo za najhrabrije i najjače benčere kod nas. Osim toga, bitan element je i taktika i igranje sa svojom i tuđom srećom. Dakle, i inteligencija će biti potrebna u ovom nadmetanju. Možemo zaključiti da je ovo natjecanje za hrabre, snažne ali i pametne benčere, nije uvijek bitna sirova snaga, ponekad David pobjeđuje Golijata.

Sport kao način života

Poznata pjesma rock grupe „The Godfathers“ glasi: Birth, school, work, death.

Dakle, rodi se, pohađaj školu do stupnja do kojeg imaš mogućnosti, zaposli se i radi, i umri. I naravno, usput obavezno plaćaj poreze.

Možemo li tu išta promijeniti?

U pogledu rođenja zasigurno ne, u pogledu škole djelomice ne jer smo primorani ići u školu koju nam roditelje odrede. Tek kasnije imamo mogućnost određenog biranja kako ćemo i gdje što naučiti a što bi nam koristilo u trećoj fazi, u poslu. To je jedina oblast života koju možemo mijenjati. 

Kineski filozof Konfucije je rekao:

„Izaberi posao koji voliš i više nikada nećeš morati raditi.“

Takvim izborom ujedno posao pretvaramo u zabavu, a zabavu u posao. Lako je to reći, ali je teže ostvariti. 

U moru šumova raznih informacija kako pronaći i shvatiti onu koja nam govori što je to, koji je to posao koji volimo, koji istinski odražava i izražava ono što jesmo. Netko će reći: Barem je to lagano, jer svatko zna kada nešto voli a kada nešto ne voli!

No, začudili biste ste kako je to teško izabrati. Danas volim raditi ovo, sutra ono, danas me ispunjava fotografiranje, a sutra alpinizam. Sklad između onoga što nas ispunjava i koliko to vrijedi na tržištu jest u stvari ono što tražimo. Posao, aktivnost koju obavljamo ujedno mora biti ispunjavajuća i zabavna, a ujedno nam treba osigurati sredstva za život. Mi tražimo sklad po ovom pitanju.

Je li uopće taj sklad moguć?

Da bismo pronašli i prepoznali sklad moramo biti usklađeni, vrlo jednostavno. Slično prepoznaje slično po zakonu rezonancije i čovjek koji je u kaotičnom stanju, kako iznutra tako i izvana, neće biti u mogućnosti prepoznati znakove sklada i kada mu se pojave pred nosom. Doduše, ne mora se biti u stanju općeg kozmičkog sklada i poretka, dovoljan je tek tračak usklađenja iznutra koji će nam pokazati pravi put. A tada, kada zakoračimo na put sklada i harmonije možda otkrijemo da ono za čime tragamo nije daleko od naših očiju, da je posao koji nas ispunjava upravo taj kojeg radimo, da je život o kojem sanjamo upravo život koji živimo. Možda ćemo putem usklađenja otkriti nove staze, tko to zna, bitno je krenuti i ne tapkati na mjestu. Netko jednom reče: Kada stanem tada propadam, i doista je to tako. Čovjek koji se miri sa sudbinom i svojim stanjem istog trena počinje propadati, po svim razinama, a onaj čovjek koji stremi naprijed, taj čovjek ruši prepreke i granice, gradi nove svjetove.

Današnji način života čovjeka tjera upravo na drugačiji put, bolje rečeno da održanje statusa quo, na održanje nesklada i disharmonije. Ne čudi stoga sve veća zainteresiranost ljudi za rekreacijom, da svoje slobodno vrijeme posvete samima sebi, i da se dovedu u red, da napune baterije. I sama riječ rekreacija asocira na tu ljudsku potrebu da se ponovno stvori, ponovno ujedini u sklad. Riječ rekreacija proizlazi iz latinskog riječi i mogla bi se prevesti kao 'ponovno stvoriti'. Pitamo se što to čovjek u sebi mora ponovno stvoriti?

Najčešći oblik rekreacije je bavljenje sportom, sport postaje kao ispušni ventil nagomilanih stresova tijekom dana ili tjedna. Pozitivni učinci sporta odražavaju se i na psihičko stanje pojedinca, i ta povratna sprega djeluje na daljnju potrebu za aktivnostima jer su još u antičko vrijeme govorili: „U zdravom tijelu, zdrav duh!“

Orandum est ut sit mens sana in corpore sano

"Treba se moliti za zdrav duh u zdravom tijelu"

Juvenal, (Satira X, stih 356)

U antičkoj Grčkoj čak je postojao  jedan način života koji se naziva kalokagatija, riječ koju je danas teško prevesti jer taj pojam ne označava i opisuje samo neku aktivnost nego cjelokupni pristup životu, svim njegovim aspektima, od unutarnjeg života čovjeka do ponašanja čovjeka u društvu. Kalokagatija je način života koji obuhvaća tjelesne, gospodarske, sportske i etičke ideale.

Ljudsko tijelo je smatrano  odrazom duha, a sportske aktivnosti odražavale su duh pojedinca i jedinstvo s tijelom. Atletske discipline u antičkoj Grčkoj imale su za cilj veličati jedinstvo čovječjeg bića, jedinstvo duha i tijela, a kroz čovjeka i harmoniju neba i zemlje. Lakoća i igra sportskih aktivnosti u stvari su bile prezentacije igre stvaranja u svemiru.

Što je danas ostalo od temeljnog ideala sporta?

Olimpijsko geslo je citius, altius, fortius, odnosno „brže, više, jače“. Te tri riječi na moderni način opisuju i antički ideal zdravog duha u zdravom tijelu. Zdrav duh je natjecateljski nastrojen, zdrav duh ne miri se s promjenama, zdrav duh stremi naprijed i svakim danom želi više, jače, brže…zdrav duh u svakom trenu želi nadmašiti samog sebe. Cilj čovjek i jest nadići samog sebe, evoluitivna zadaća i imperativ postojanja. Tijelo postaje prezentacijska mapa duha, tijelo postaje alat izvršenja snage duha, a sport kao takav definiran određenim pravilima polje očitovanja dostignuća duha.

No, je li to tako u modernom sportu, u što se pretvara to olimpijsko geslo? U brže, više, jače pod  svaku cijenu, pod cijenu koju diktiraju tržišni uvjeti. Sport se podijelio u profesionalni i amaterski ili rekreativni sport. 

Dok u profesionalnom sportu možemo mjeriti učinke imperativa „brže, više i jače“, u rekreativnom ili amaterskom sportu to rijetko možemo, i malo tko od rekreativaca nađe sebe i vidi svoj unutarnji napredak kroz bavljenje sportom. Kada to uspije tada rekreacija prestaje biti rekreacija, a sport postaje način života i izražavanje unutarnjih vrlina. Za razliku od profesionalnih sportaša koji od sporta žive, ovakvi pojedinci za sport žive. Velika je to razlika!

Sportske organizacije

Takozvani veliki sportovi, olimpijski, ujedno su i najstariji sportovi. Tehnička pravila pojedinog sporta, organizacija natjecanja, i sva sportska politika regulirana je krovnim međunarodnim sportskim organizacijama koje ujedinjuju nacionalne sportske organizacije pojedinog sporta. Tako imamo FIFA za nogomet, FIBA za košarku, IHF za rukomet, IAF za atletiku i tako dalje. Sve te sportske federacije članice se Međunarodnog olimpijskog odbora –IOC.

„Mali“ i najčešće neolimpijski sportovi nisu toliko jedinstveni po svojoj organizaciji i pravila pojedinog sporta regulirana su kroz različite sustave te imamo i različita međunarodna sportska tijela koja reguliraju određeni sport. Primjer su recimo boks, koji iako olimpijski, u svojoj profesionalnoj formi ima više federacije koja uređuju natjecananja u boksu, zatim taekwondo s dvije najpoznatije federacije ITF i WTF.

Bodybuilding je također primjer takve podjele, imamo IFBB kao krovnu bodybuildng organizaciju, ali imamo i niz privatnih organizacija poput WABBA, NABBA i ostalih.

Međunarodne sportske organizacije neolimpijskih sportova udružuju se u GAISF odnosno SportAccord koje su regulirane od strane Međunarodnog olimpijskog odbora i svi neolimpijski sportovi regulirani od strane SportAccorda sudjeluju na svjetskoj smotri sportova, nalik Olimpijskim igrama pod nazivom Svjetske igre a koje se održavaju svake četvrte godine, godinu dana poslije Olimpijskih igara. Najčešće su Svjetske igre poligon za ispitivanje budućih olimpijskih sportova.

Powerlifting je mlad sport, i također je razjedinjen kroz sportske organizacije. Najveća i najstarija powerlifting organizacija je Međunarodna powerlifting federacija – IPF (International Powerlifting Federation) i kao takva je članica SportAccorda i sudjeluje na Svjetskim igrama. Ova organizacija okuplja ujedno i  najviše powerliftera iz cijelog svijeta i stoga je konkurencija i kvaliteta natjecatelja najveća.

Pored IPF-a imamo i privatne federacije koje su proizašle iz IPF-a uslijed modifikacije nekih pravila, pa tako imamo i WPC – World Powerlifting Congress, drugu najveću i najmasovniju powerlifting federaciju, pa Global Powerlifting Committee – GPC.

Svi sportaši u Hrvatskoj imaju određena prava regulirana Zakonom o sportu koji propisuje i uvjete financiranja sporta, natjecanja, brige o sportašima…. Svaki nacionalni sportski savez svoje statutarne akte nalazi u Zakonu o sportu. Da bi pojedini sportaši mogli ostvarivati svoja prava nacionalni sportski savez mora biti član Hrvatskog olimpijskog odbora. Ta prava uključuju podršku šire zajednice, dakle, financiranje klubova s ciljem kupovine opreme, financiranje natjecatelja glede odlaska na natjecanja, sportske stipendije shodno pravilima kategorizacije sportaša, uglavnom priznanje šire društvene zajednice.

Da bi neki nacionalni sportski savez postao član HOO mora biti član i priznat od strane međunarodne krovne sportske organizacije pojedinog sporta. Za HPLS i powerlifting to je IPF, i članstvo u IPF-u je prvi preduvjet da bi powerlifting u Hrvatskoj bio tretiran kao ozbiljan sport i da bi naposljetku imao budućnost kroz podršku državnih institucija. Naravno, IPF kao takav ima svoje regule i ne dozvoljava natjecanja u drugim federacijama.

Ovim tekstom nije mi namjera diskreditirati ostale federacije nego samo upozoriti na činjenicu da rezultati i uspjesi u tim federacijama, bez obzira kakvi bili, neće biti društveno valorizirani niti podržani već se sve prepušta privatnoj inicijativi, kako u prikupljanju sredstava za bavljenje powerliftingom tako i za samu promociju i vrednovanje uspjeha.

Svjetsko prvenstvo 2013., Eger, Mađarska

Pobjede i porazi sastavni su dio sporta. Kaže jedna mudra izreka, u sportskom duhu rečena: „U porazu se ne ponizi, a u pobjedi ne uzvisi!“, te osim fizičke spreme za nastup na najvišoj sportskoj razini čovjek mora biti i psihički spreman na sve okolnosti koje ga očekuju na nekom sportskom događaju, naročito na svjetskoj razini. Pod svim tim pritiscima koje nisu sve sportske naravi, sportaš mora izvući iz sebe maksimum. Pod pritiskom ljudi pokažu od čega se u građeni, tko su i što su. U zdravom tijelu mora biti zdrav duh jer inače sve vodi razočaranju.

Mnogi hrvatski dizači s velikim ambicijama i nadama su otišli na Svjetsko prvenstvo u Mađarsku, u Eger. Mjeseci priprema i treninga, uloženi trud i volja, novac i vrijeme. Naročito novac, jer više-manje svi su se financirali iz privatnih izvora bez ikakve potpore šire društvene zajednice a čije ime i zastavu smo s ponosom nosili.

I mnogi naši dizači su bili razočarani, što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga. Od objektivnih razloga izdvojio bih neadekvatnu organizaciju s obzirom na broj učesnika. Imam dojam da su se organizatori malo iznenadili opsegom posla s kojim se nisu mogli nositi u cijelosti. U usporedbi s Europskim prvenstvom u Srbiji prošlo proljeće ovo prvenstvo je organizacijski na daleko nižoj razini. Osim toga, izdvajam i pristrano suđenje domaćim natjecateljima, ili onima koje su suci simpatizirali. Uz tu pristranost ide i organizacijska pristranost gdje su domaći natjecatelji popunjavali kategorije kako je nekome odgovaralo. Na samo suđenje u globalu ne smijemo imati prigovor, jest, istina je da su mnogi nezadovoljni, ali puno strožiji kriterij suđenja nego što su neki navikli nije izgovor za osobni neuspjeh.

U organizacijski propust ubrajam i „štednju“ na apsolutnim priznanjima ženama. Naime, sve žene su svrstane u jednu overall kategoriju te su na taj način mlađe i starije natjecateljice prikraćene za zaslužena priznanja.

Sve u svemu, sportski događaj godine u powerliftingu za naše dizače sa sportske strane zaslužuje najvišu ocjenu, no s organizacijske i logističke jedva prolaznu. Uz najbolju volju organizatori se nisu mogli nositi s veličinom odgovornosti.

Rezultatski naši dizači prošli su ovako:

Bench press žene:

Lorena Grcić, Nikolina Korolija, Anja Kolarić i Ružica Martinić – zlatne medalje

Bench press muški:

Jedini muškarci koji donosi medalju u Hrvatsku su Goran Karamarković s brončanom i Srećko Martinić Srele i Matej Veršec koji su osvojili srebrne medalje.

Saša Deak – 4. mjesto

Ivan Karas – 5. mjesto

Ivan Lovrić – 6. mjesto

Petar Francki – 9. mjesto

Igor Jušta, Miroslav Vlačinić i Nedjeljko Krčmar – bez plasmana

Powerlifting žene:

Lorena Grcić, Nikolina Korolija i Anja Kolarić – zlatne medalje

Powerlifting muški:

Danijel Parac, Martin Starčević,Gabriel Tkalčić – zlatna medalja
Tomislav Horvatek - srebrna medalja

Pero Prakljačić, Željimir Korolija, Siniša Knežević – brončana medalja

Vladimir Veršić, Darko Božak, Luka Kovač – 4. mjesto

Matija Videc – 5. Mjesto

Miloš Mitić, Hrvoje Sirovec, Davor Horvat – bez plasmana

Bilanca medalja je slijedeća: 10 zlatnih medalja, 3 srebrne i 4 brončane medalje. Većinu medalja donijele su djevojke i stoga je ovo prije svega uspjeh žena koje su ovim pokazale da ovo nije samo muški sport. Osim toga, ako se gleda po godinama, bez obzira na spol, većinu medalja donijeli su mladi, i stoga se ovaj nastup hrvatskih powerliftera smatra izuzetno uspješnim.

Izvor snage

"... bitno je da čovjek, kao osoba koja trenira, ode iz teretane s feelingom iznutra, da je dao sve od sebe, da je nadmašio sebe i da je nadasve zadovoljan time.

Cilj treninga jest to zadovoljstvo i ispunjenje, to je rađanje unutarnje snage koja kasnije rađa fizičku i tako redom. 

Bez tog zadovoljstva trening je obični šljakeraj, odrađivanje, a ovako postaje zabava. 

Jednom je Konfucije rekao: Izaberi posao koji voliš i nikad više nećeš morati raditi, a ja mu odgovaram: izaberi trening koji te oduševljava i više ne treniraš nego rasteš, i psihički i fizički, snagom iznutra i izvana. ..."

Ibuprofen i pomicanje granice otkaza

U proljeće 2012. godine spremao sam se za Europsko GPC prvenstvo u powerliftngu i bench pressu. Tijekom priprema ozlijedio sam rame, točnije dogodila se blaža povreda rotatorne manžete. Bol je bila takvog intenziteta da nisam mogao ruku podići iznad glave bez bolne grimase na licu, sve vježbe koje su zahtjevale dizanje ruke iznad glave bile su za mene zabranjene. Povredu sam pokušao sanirati voltaren gelom i 3x400mg na dan ibuprofena.

Na dan natjecanja, nekoliko sati prije bench pressa popio sam 800mg ibuprofena i na službenom dizanju bez problema podigao 130kg u bench pressu. To je jedan od najvećih osobnih liftova u zadnje dvije godine. 

Znakovito je da kod bencha, prilikom spuštanja utega na prsa, dolazi do boli u ramenom pojasu i to me psihički destabilizira te mi je svojevrsna kočnica. Nedavno, krajem lipnja, na natjecanju u Đurđevcu popio sam 600mg ibuprofena zbog glavobolje. I podigao sam 132.5kg.

Pitam se ima li ibuprofen kakav utjecaj na sposobnost maksimalnog dizanja, odnosno na pomicanje granice otkaza? Otkaz mišića prati i bol mišića, prevladavanje te boli nadilaženje je granice sposobnosti.

A što je ibuprofen po kemijskom sastavu? 

"Ibuprofen (skraćeno od starije nomenklature: izo-butil-propan-fenolska kiselina) je lijek koji spada u grupu nesteroidnih antiupalnih lijekova, prvobitno distribuiran kao Brufen, a kasnije pod mnogobrojnim trgovačkim nazivima. Koristi se za ublažavanje simptomaartritisa, primarne dismenoreje (bolne menstruacije), groznice, te kao analgetik, naročito kada je prisutna i upalna komponenta. " Wikipedia

Dakle, hipotetski pretpostavljam, i laički, kao nekemičar pokušavam zaključiti da možda ibuprofen kao analgetik djeluje i na osjet boli kod dizanja utega, odnosno pomiče onu neurološku barijeru koja spriječava mišić da odradi toliko koliki mu je kapacitet.

U prilog tome idu i neka znanstvena istraživanja:
http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/12580656

" The results of this study reveal that intake of ibuprofen can decrease muscle soreness induced after eccentric exercise but cannot assist in restoring muscle function."

http://sportsmedicine.about.com/od/medicationanddrugs/a/NSAID_endurance.htm

"One study concluded that taking 400 mg ibuprofen four hours before exercise reduced the perception of muscle soreness but didn’t actually prevent muscle cell injury as which indicated by creatine kinase, a protein found inside muscle cells that is released when they are injured."


Dakle, iz iskustva mogu reći da 400-800mg ibuprofena par sati prije napora pomiče granicu boli, ali ne i moguća oštećenja mišićnog tkiva kojima je signal boli zapravo alarm upozorenja, pogotovo kada se ide iznad osobnog rekorda.